Sedmo Nebo:Road to Istanbul

Sve je krenulo po planu. Bez problema smo došli do Dubrovnika i zgasali se do granice. Crno Gorci su prechill i vrlo gostoljubivi. Ubili smo se od večere i raspričali kod Markove rodbine gdje spavamo večeras :)

Kuhali smo se cijeli dan, a nije ni pomoglo to što smo napravili nekoliko “kratica” koje su se na kraju ispostavile uzbrdicama i otežale nam rutu. U svemu tome pomoglo nam je to što smo upoznali Matteisa iz Švicarske koji vozi već 3 tjedna od Basela i ide do Grčke. Iznenađujuće je normalan za nekog tko već toliko dugo sam biciklira. Sutra ulazimo u Albaniju, a za večeras smo našli neki jeftini smještaj pa idemo umrijet u krevetu jer smo premoreni ✌️

Marko je jedva išta odspavao nakon cijele noći povraćanja, na što smo zaključili da moramo do bolnice na infuziju. Jedan vrlo dragi Rus nas je pristao prevest do Ulcinja gdje je bio prvi dom zdravlja. Trenutno u Crnoj Gori hara epidemija Rotavirusa, navodno ga 70% stranaca dobije i svi znaci upućuju na to. Nakon što je odradio infuziju je bolje, ali zaključili smo da je najbolje ne umarat se danas. Našli smo smještaj u Ulcinju, Marko spava i vraća snagu, a ja idem malo istražit grad. Ne brine nas što danas nismo išli dalje, najvažnije je da smo oboje živi i zdravi, a vremena imamo. U konačnici, putovanja su nepredvidljiva, a sve je ovo dio cijele avanture. Brz oporavak brate ❤️

Kako je Marko imao još jučer fibru, nismo htjeli biciklirat pa smo skuhali prijevoz od Ulcinja do Skadra u Albaniji. Je da je malo varanje, ali smo skratili svega 30 km (neosjetno naspram 1500 ukupnih). Vozio nas je brat Enes iz Crne Gore - teški kralj. Ali naravno, nije moglo sve proći dobro. Taman kad smo ušli u Skadar sam shvatio da mi fali osovina bicikla - dio bez kojeg kotač ne može uopće sjest na bajk. Obišao sam 5 biciklističkih dućana u Skadru (grad bicikala btw) i nijedan nije imao ništa približno. Ostalo je jedino vratit se u Ulcinj po to. Nabio sam sluše i gasirao se natrag do Crne Gore s Markovim bajkom. Bilo je vruće i naporno, ali hvala Bogu našao sam osovinu. Trenutno smo oboje u smještaju u Albaniji. Marko je dosta bolje pa smo prošetali gradom koji je jako vibey. Sutra nastavljamo gazit. Laku noć 🤜🤛

Probudili smo se dosta odmorni, a ja (Marko) sam se osjećao potpuno zdravo pa smo odlučili da je današnji cilj Tirana. Na putu nas je zaustavio brat Pjetër koji nam je uz neizostavne albanske narodnjake ispričao svoju životnu priču. Nakon sta smo se pozdravili s Pjetërom nabili smo tempo i brzo stigli do mjesta Lehze. Tu je pokopan njihov najveći vojskovođa Skanderbeg (u doslovnom prijevodu: Gospodar Aleksandar što je velik aurafarm). Nakon par slikica s njim nastavili smo put Tirane ali smo zbog nerealnih vrućina morali stat par sati u Lacu. Popodne smo odradili zadnji dio dionice i stigli u Tiranu :) Stigli smo posjetit prezanimljiv muzej o Sigurimiju; Albanskoj verziji tajne policije prošlog stoljeća. Nakon muzeja popili smo pivu i upili atmosferu grada. Vidjet ćemo sto sutra donosi...🧐😁

Marko se osjećao kao nov pa smo se odlučili zgasirat od Tirane sve do malog mjesta Rrajcë blizu granice sa Sjevernom Makedonijom. Bilo je ludo prolazit kroz ruralnu Albaniju - u prolazu se puno cigana deralo na nas, bilo je prljavo, psi su stalno iskakali na cestu i nismo znali hoće li nas ugrist ili samo traže hranu. Ali sve u svemu, vrlo kul iskustvo. Hrana u Albaniji je brutalna i brutalno jeftina. Marko je jeo za ručak “Tave kosi” što je neka janjetina u umaku od jogurta i stvarno je grmila. Također ljudi, iako te na prvu gledaju čudno, su vrlo gostoljubivi. All in all dajemo 7/10 Albaniji. Sutra je plan odradit jedan opasan uspon do Ohrida i tamo odmorit ostatak dana, radujemo se tome. Laku noć :)